Napustila sam fakultet na prvoj godini s pola godine do diplome i odlučila sam da želim biti neka vrsta glumice. Osvojio sam nagrade na koledžu i osjećao sam da bih to mogao izvesti. (Nisam se mogao koncentrirati u školi, zbog svih previranja s mamom, i došao sam kući da joj pomognem.)

Sve stvari koje sam znao o glumi i ljudi koje sam upoznao ukazivalo mi je da bi to mogao biti težak put i iskreno sam se nasmrt prestrašio. Imao sam samo 18 godina (sa 16 sam krenuo na fakultet) i volio sam sudjelovati u svim predstavama, iako sam bio poslovni smjer. Uvijek sam volio Boga, ali nikad se nisam osjećao kao da sam na njegovoj dobroj strani, jer sam bio divlji. Odgajale su me časne sestre u katoličkoj reformskoj školi (mislite ovdje na pjesmu Billyja Joela). Ali ništa od toga mi se nikada nije činilo stvarnim. Nisam mogao prestati razmišljati o cijeloj stvari s Bogom, o raju i paklu, o cijeloj stvari. U kutu sobe bila je ružna gitara s plastičnim žicama i više od 5 slojeva laka na njoj i tješio sam se tako što sam je naučio svirati.

​

Prošlo je neko vrijeme i završila sam školu i postala model za kupaće kostime. Radio sam izložbe automobila i tiskao modeliranje. Nisam se mogao otresti praznine koju sam osjećao. Preplavila me praznina svega toga. Bilo je čudno, ali imala sam to znajući da znam da mogu biti bogata, poznata i popularna i to se otvaralo preda mnom, ali se činilo praznim. Hodao sam s poznatim igračima bejzbola i glumcima i bio sam “na putu”… ništa od toga me nije zadovoljilo. Poznavao sam sve različite filozofije humanizma, sve svjetske religije, nigdje nisam mogao pronaći odgovore. Mislio sam "mora biti više od ovoga."

​

Znao sam da je slava i popularnost zapravo veliko razočaranje i nije ono što se činilo. Imala sam obrazovanje, dečke i sve ono što si ti trebao imati. Gledao bih svoje velike postere na ovim izložbama automobila i pomislio: “Trebao bih biti sretan.”

​

Mislim da sam shvatio da se potraga za slavom sama po sebi čini besmislenom. Onda sam upoznala tipa na svečanosti u hotelu u centru grada u St. Louisu. Vjerojatno je bio u svojim 70-ima. Rekao mi je da se zove Tony Martin. Bila sam vrlo mlada djevojka i nikad nisam čula za njega i vidjela sam da je shrvan. To me rano naučilo lekciji da generacije prolaze i da se lako možete zaboraviti.

​

Sve te stvari navele su me da ubrzo nakon toga u jednoj parking garaži u centru grada izgovorim molitvu koja mijenja život - “Bože, jesi li stvaran? Zašto smo ovdje?"

Svi moji pokušaji da ga pronađem do tog trenutka pokazali su se uzaludni. Čak i kao mala 10-godišnja djevojčica, molila se s učiteljicom u nedjeljnoj školi da Isus dođe u moje srce, nisam bila sigurna da je to ikada učinio.

​

Sljedećeg dana vježbala sam u teretani kada je jedan prilično zgodan, prijateljski nastrojen tip bio na satu plesa i počeo razgovarati sa mnom. Bila sam nekako zla prema njemu jer sam mislila da samo želi spoj. Nije ga spriječilo moje ponašanje i čekao me vani, naslonjen na ogradu sa svojom teretanskom torbom. Prošao sam pored njega kad sam ga čuo kako govori: "Ne znam kako da ti ovo kažem i nemoj misliti da sam lud, ali Bog mi je rekao da ti nešto kažem!"

Sad mi je to privuklo pažnju…. Ostala sam bez teksta!

Okrenula sam se i upitala ga: "Što mi je rekao?"

On je odgovorio: "Rekao mi je da ti kažem da je stvaran i da je slušao tvoje molitve"

Kako je zaboga ovaj tip znao da sam izmolila upravo to pitanje???? ja
povezivao je Bibliju i kršćanstvo s znojnim propovjednicima i, iskreno, gubitnicima, ali on
sigurno nije bio gubitnik. Pokazivao mi je sveti spisi, tamo na parkiralištu
a zatim me pozvao u crkvu (Mnogo vremena kasnije, Kurt Warner bi tamo prisustvovao u vrijeme svog vrhunca.)

​

Sljedećeg dana pomislio sam “oh, to je bila samo slučajnost” i nije bilo šanse da budem Isusova nakaza ili “biblijski udarač”, pa se, naravno, te nedjelje nisam pojavio nego sam otišao na kuća prijatelja s fakulteta. Ubrzo, dok sam ga čekala, počela sam čavrljati s njegovom mamom. Počela mi je pričati o svom odnosu s Bogom i govorila je o njemu kao da joj je on najbolji prijatelj ili tako nešto. Dvije osobe, ravno u nizu! Bilo je čudno. Pozvala me u istu Crkvu i ovaj put sam na kraju otišao. Mislio sam, otići ću jednom i skinuti te ljude s leđa.

​

Ono što se dalje dogodilo me je zaprepastilo. Ušao sam u ovu crkvu i više je ličila na gledalište. Nikad nisam vidio ništa slično, a sve što je govornik rekao govorilo je izravno mom srcu na dubok način. Ispričali su priču koju sam čuo milijun puta, ali ovaj put mi je palo u srce kako je Isus Krist stvaran i da će se vratiti, i cijela kugla voska. Koliko god ludo zvučalo, dogodilo se nešto vrlo dramatično. Otišao sam ispred crkve kada su dali poziv da “istupim” a la Billy Graham stil i molili su se za mene, ali još jednom se ništa nije dogodilo. Dali su mi Bibliju i jako sam se trudio da je pročitam kad sam te večeri stigao kući.

​

U blizini nije bilo nikoga, nije bilo emocija, nije bilo glazbe, ništa osim tišine. Odjednom, izlivši u moje srce, osjećao sam se kao da bujična rijeka šiklja kroz mene poput slapova Niagare. Bila je to čista ljubav. Dugo je to trajalo. Pritom sam osjećala da me svuda zalijeva topli tekući med. Bio sam okružen ovom nevjerojatnom prisutnošću, snagom i ljubavlju kakvu nikad nisam znao. Definitivno sam imao istinsko obraćenje te noći i razvio sam proždrljiv apetit za duhovnim stvarima. Bilo je kao na nebu. Znao sam da je Bog stvaran i da je poslao svog Sina da umre za mene. Postupno mi se život počeo mijenjati.

​

Snimio sam svoj prvi spot pod nazivom Whosoever Will 1994. godine, a to je bila pjesma koju sam napisao.

Nisam imao pojma odakle će doći novac. Rekao sam vrlo malo ljudi o tome
ali mi je poštom poslan ček na nekoliko tisuća dolara koji je stigao baš na vrijeme.
(osim što se producent toliko dirnuo da je na kraju besplatno radio projekt). On
do tada je bio ovisan o drogama, ali više ne! Njegovo ime je Charlie
Herwig i on su producirali mnoštvo emisija za zvijezde Nashvillea.

​

Nakon toga sam dobio priliku raditi stvari za "Grad nade" i imao više
prilike za rad u Nashvilleu, ali osjećao sam se kao da mi je Bog rekao da se time ne bavim iz razloga u koje neću ulaziti. U to vrijeme mog jedinog brata, Robbyja, koji je imao 28 godina, upravo je ubio njegov najbolji prijatelj i o tome sam napisao pjesmu pod nazivom “Somewhere Along the Way”.

​

Imao sam puno toga za naučiti u područjima karaktera, predanosti i kvaliteta koje je trebalo razviti jer sam imao velikih problema. Također sam imao veliki ego koji je trebao ozbiljno pobrusiti.

​

Sljedeći detalji mog života istiniti su i zvuče kao nešto iz kriminalističkog romana.

​

Moj tata je ubijen dok je imao aferu (ženin muž ga je upucao) kad sam bila beba. Moja mama je odrasla u instituciji jer joj je majka umrla kada je imala samo 9 godina od tuberkuloze. Nakon što je moja mama izgubila mog tatu zbog ove druge žene, počela je jako piti i napustila me, da bi me kasnije našla vezanu za krevetić, zanemarenu i zlostavljanu. Mislila je da me ostavlja s nekim tko će se brinuti o meni. Imao sam tada tri godine i na kraju se ponovno udala. Umro je kad sam imala deset godina, a mama se ponovno udala 3 mjeseca kasnije.

Moj novi tata mi je rekao da idem u Disney World i ostavio me u popravnoj školi sa samo 12 godina. Bio je to posljednji put da sam živio kod kuće. Škola je bila u Memphisu i tu sam naučio svirati gitaru i klavir. Zvuči kao odličan glazbeni materijal!

​

Činjenica da sam sretna, zdrava i zdrava je samo po sebi čudo (s pozadinom koju sam imala). Pa, vjerovali ili ne, mnogo sam toga izostavio, ali to je prilično opsežan, ali kratak sažetak života Mary Ripley Schwartz zvane Therese-Marie.

Inače, Therese-Marie je moje potvrdno ime. Svoje korijene ima u Svetoj Terezi-Mariji od Liseuxa koju su zvali "mali cvijet". Prije nego što sam shvatio što znači ime Therese-Marie.

Dopustite mi da vam kažem još nešto:

​

Sjedio sam na parkingu, u svom autu, plakao zbog smrti mog brata Robbyja kada mi se Gospodin obratio i rekao: “Pogledaj ono cvijeće tamo”.

Zapravo nisam vidio nikakvo cvijeće, već više kao komad visokog korova s nekim ljubičastim izrastom koji viri. Bog je rekao: “To cvijeće je kao tvoj život, rekao je: “Imam puno posla u tebi, ali pogledaj dolje usred tog cvijeća. Usred tih ljubičastih cvjetova nalazi se cvijetić koji je drugačiji od svih ostalih… a taj mali cvijet si ti!”

​

Pa sam dotrčala pogledati rascvjetao korov, napola misleći da ću poludjeti, a svo cvijeće bilo je ljubičasto. Gurnula sam ih u stranu da vidim da je dolje u sredini ljubičastih cvjetova mali ružičasti cvijet, baš kako mi je Bog rekao. Rekao je "ti si onaj ružičasti cvijet i bit ćeš drugačiji od svih ostalih, a ja ću te iskoristiti da dovedeš ljude k sebi."

​

Sljedeći tjedan bavio sam se glazbom u Six Flagsu i prišla mi je dama koju nikad nisam upoznao i uručila mi mali dar. Bila je to zbirka suhog cvijeća. Nepotrebno je reći, pogodite što? Bio je to buket ljubičastih cvjetova s jednim malim ružičastim u sredini. Nikome nisam ispričala priču o cvijeću u polju.

​

Ne znam točno što će Bog učiniti sa mnom, ali ovo je moja priča.

Jedna stvar koju sam naučio _ to su male stvari koje su u stvarnosti stvari koje su stvarno važne.

Zagrljaj -

Lijepa riječ -

Poklon

a jedino što sa sobom nosimo u raj su ljudi!